NG NeWave
Povratak "the queen of cool"
novi txt novo-zelandsko-gradiškog kritičara

                                            Prokleti  Europljani!

                             Odvedi me nazad u predivnu Englesku 

                                       i sivu ustajalost stoljeća.

                                    Gdje se magla valja iza planina,

                            na groblja i mrtve pomorske kapetane*

                                                                       (*The last living rose: PJ Harvey)

U Sam Peckinpah-ovom filmu, Cross of iron (željezni križ, 1977), čija radnja prati sudbinu jedne grupe njemačkih vojnika na istočnom frontu 1943. koji grčevito nastoje sačuvati svoje položaje u trenutku kad se sve oko njih raspada u nezadrživom nadiranju Crvene armije, Rolf Steiner (James Coburn u glavnoj ulozi),  nastavlja se boriti  unatoč očiglednom preziru koji osjeća prema višim zapovjednim kadrovima i vlastima u Berlinu. Steinerova trka je trka u prazno. On je tu ne zbog karijere, ne zbog ideologije, a niti slijepe odanosti svojoj državi, nego pukog samoodržanja, osjećaja obaveze prema svojim suborcima i možda svoje obitelji, ako ju je uopće i imao. Sve ostalo je nevažno i iako to film ne pokazuje, mi možemo naslutiti njegov kraj. Unatoč činjenici da je njegov lik dobio hollywood-ski tretman, vjerujem da su se ljudi slični Steineru nalazili u različitim ratovima i na različitim stranama i neki od njih, uspjeli sačuvati integritet i ljudskost. Moje simpatije pripadaju njima. Rat je ekstremno stanje  koje u ljudima budi najgore i najbolje osobine. To je vrijeme kad sve maske padaju dolje i kad ljudi možda po prvi i jedini put u svojim jadnim životima pokažu pravo lice. Zato je valjda toliko fascinantan. Tema kojoj se vraćamo ponovo iz generacije u generaciju i jednako ga želimo razumjeti mi, koji smo ga osjetili na svojoj koži i oni koji su o njemu samo slušali ili čitali. 

Nekako na tragu ovih razmišljanja je i britanska glazbenica i autor Polly Jean Harvey osmislila svoj zadnji konceptualni album “Let England shake” (2011.) U intervju za NME, objavljenom na youtube-u, Polly kaže da je već dugo imala potrebu prokomentirati svjetsku političku situaciju, sa posebnim naglaskom na sadašnjost i prošlost svoje zemlje, Velike Britanije, ali je to odlagala jer nije bila spremna, a ni dovoljno zrela za takav poduhvat.

I zaista pisati o ratu je krajnje nezahvalan posao jer je u procesu vrlo lako otići u patetiku ili  banalnost. Gotovo sa sigurnošću mogu tvrditi da se u cjelokupnoj popularnoj glazbi mogu na prste jedne ruke nabrojati glazbenici/kantautori koji su se na sličan način bavili ovom monumentalnom temom. Istina neki od njih su na zadivljujuće sugestivan način progovorili o tome što misle o svojoj vladi i ratnim igrama na međunarodnoj sceni (kao napr. na početku svoje karijere Bob Dylan u epohalnoj “Masters of war”). U vrijeme vijetnamskog rata, CSN&Y i John Lennon su pisali pjesme koje su bile politički angažirane i direktno propovjedale pacifističku mantru. Polly u svojim novim pjesmama otvoreno ne napada nikoga, a niti propovijeda. Ona se odlučila za opis unutrašnjeg i vanjskog stanja stvari, slikajući atmosferu koja predhodi ratnoj buri, dane neizvjesnosti ili pak nesagledivog ljudskog stradanja i psihičkog bola. Njene pjesme su otvorene za interpretaciju, i kao takve, ona vjeruje, naći će svoj put i do publike koja nije engleska. Realnost ratne zbilje je nažalost puno kompleksnija da bi se mogla opisati Lennon/Ono besmislicom “War is over (if you want it)” koja se ranih 70-tih šepurila sa plakata i billboard-a u New York-u i nekim drugim svjetskim metropolama. Polly je u pravu kad kaže da ni jedna vlada na svijetu ne sluša svoj narod. Kad se ratna mašina pokrene, tisuće običnih ljudi nemaju tu privilegiju da budu ravnodušni na sve oko njih i odu na odmor u kakav hotel dok se ratna bura ne smiri, nego su prisiljeni da se na bilo koji način bore za svoju egzistenciju. Rat ima stotine lica. Ne tako davni događaji na Balkanu, sadašnje stanje u Libiji, Siriji, Izraelu, Afganistanu ili Somaliji su dobar podsjetnik.

Let England shake

The West's asleep. Let England shake,
weighted down with silent dead.
I fear our blood won't rise again.

England's dancing days are done.
Another day, Bobby, for you to come home
& tell me indifference won.

Smile, smile Bobby, with your lovely mouth.
Pack up your troubles, let's head out
to the fountain of death
& splash about, swim back and forth
& laugh out loud,

until the day is ending,
& the birds are silent in the branches,
& the insects are courting in the bushes,
& by the shores of lovely lakes
heavy stones are falling

Zato njena “poruka” (bar meni) odzvanja jače od bilo čega što  je napisano prije nje. To je jezik poezije koji kao nož reže kroz europski pejsaž ispresjecan ožiljcima koji su na nekim mjestima još uvijek vidljivi i ako pažljivo slušate možete još uvijek čuti žamor koji dolazi iz rovova prepunih mladih ljudi koji su spremni da na zvuk zviždaljke, svi skupa još jednom, krenu na neprijateljske položaje. To je jezik kojim se služio Miroslav Krleža u “Hrvatskom bogu Marsu” ili Remarque kad je pisao “All quiet on the Western front”.

Izvori koje je Polly koristila uredno su navedeni na omotu albuma. Naime ona je provela punu godinu dana minuciozno radeći na ovim tekstovima, a sve u želji da postigne pravu ravnotežu; crpeći inspiraciju sa različitih strana; novozelandskih i australskih izvora, kao napr.  Maurice Shadbolt-ovog “Voice of Galipoli”, te L. A. Carlyonovih povijesnih knjiga o I. svjetskom ratu; čitanja ruske narodne poezije i engleskog pjesnika Harold Pintera. Interesantno da jedan izrazito engleski album leži svojim dobrim dijelom na novozelandskim i australskim temeljima. Zvuči kao nekad kad su ove dvije, tada britanske kolonije, poslale svoje trupe u Europu 1915. i tamo na Galipolju u Turskoj, našli smrt u tisućama. Mnogi kažu, zaslugom svojih britanskih zapovjednika, (i jednog, tada mladog gentlemen-a po imenu Winston Churchill) za koje je vrijednost ljudskog života bila koliko “crno ispod nokta”.

Written on the forehead

People throwing dinars at the belly dancers
In a sad circus by a trench of burning oil
People throw belongings a lifetime's earnings
Amongst the scattered rubbish and suitcases on the sidewalk

Date palms and orange and tangerine trees
And eyes are crying out for everything


So I talked to an old man by the generator
He was standing on the gravel by the fetid river
He turned to me and then surveyed the scene
Said, "War is here now in our beloved city."

Some dove in the river and tried to swim away
through 10, 000 of sewage fate written on their foreheads
Date palms and orange and tangerine trees
and eyes are crying out for everything.

Za glazbeni dio posla Polly je ponovo okupila stare prijatelje sa njenih predhodnih projekata. Prvenstveno ovdje mislim na njenog dugogodišnjeg prijatelja i mentora John Parish-a i multi instrumentalistu Mick Harvey-a (poznatijeg kao jednog od utemeljitelja aussie kult grupe “Birthday Party”, a kasnije, “duše i tijela” Nick Cave-ovih the Bad Seeds-a. Album je producirao njen stari suradnik the Flood (Mark Ellis). Promjena u glazbenom smjeru već se osjetila na njenom prethodnom albumu “White Chalk” (2007.), koji je bio uglavnom klavirom i harfom obojen album (gitare su gotovo nestale), a na kojem se mogao osjetiti magični duh ruralne Engleske, kojeg je i ona nekad bila sastavni dio (Polly je odrasla na farmi u malom engleskom selu Corscombe u zapadnom Dorsetu, gdje je u jednoj staroj crkvi 2011. snimljen i njen zadnji album). Međutim najveće iznenađenje je zapravo njeno eksperimentiranje sa glasom koje ovom albumu daje jedan sasvim nov i orginalan pečat. Ova praksa se djelomično nastavlja i na “Let England shake” gdje je čak polovica pjesama uglazbljena na autoharfi (instrumentu za koji Polly kaže da ima kvalitetu cijelog orkestra) i otpjevana tim njenim čudnim “falsettom”. 

Odrastajući na američkoj glazbi (60's rock‘n’roll, blues, jazz), zahvaljujući svojim roditeljima i glazbenoj komuni kojoj su oni pripadali, izgleda da je ovaj album definitivan odmak od te tradicije, koja je krasila njene albume iz 90-tih. To je zapravo i ono što određuje Polly kao autora. Neprestana promjena i težnja da se sa svakim novim albumom bude glazbeno i vizuelno drugačiji od prethodnog.

Album “Let England shake”sadrži 12 pjesmama različitog tempa i osjećaja, koje na trenutke imaju sposobnost da svojom sugestivnošču podignu sve dlake na mojoj ruci uspravno. Tako u pjesmi England Polly se poigrava sa sjevernoafričkim ili kurdskim melodijama, a u isto vrijeme izgovara riječi na koje je teško ostati ravnodušan. Lako je povući reference koje spajaju Englesku sa Srednjim istokom i ostalim političkim i emocionalnim konotacijama koje iz toga proizlaze. 

England

I live and die through England
Through England
It leaves a sadness
Remedies never were within my reach
I cannot go on as I am
Withered vine reaching from the country
That I love
England
You leave a taste
A bitter one
I have searched for your springs
But people, they stagnate with time
Like water, like air
To you, England, I cling
Undaunted, never failing love for you
England

To je i pjesma koja se najbliže približila terminu “domoljubna”. Puna ljubavi prema domovini, ali i gorčine, koju mogu osjetiti samo oni koji na svoju zemlju gledaju sa odstojanja; fizičkog ili mentalnog. Ono što je meni fascinantno je da je ona u stanju napisati ovakvu pjesmu, a da ne izgubi svoj cool zamatajući se u “Union Jack” ili bilo koju drugu nacionalnu zastavu. Polly na koncertima, obučena u njen novi kostim i uživljena u svoju ulogu, izgleda više kao mlada viktorianska udovica, negoli pobjedonosna Britannia.  

 The words that maketh murder u referenu zvuči kao pjesmica za djecu uz koje možete zaplesati i zapljeskati kao djeca u vrtiću. Koristeći jednostavan kontrast melodije i teksta postignut je snažan efekt:

The words that maketh murder

These, these, these are the words,

The words that maketh murder

These, these, these are the words,

The words that maketh murder.

    What if I take my problem to the United Nations!?

 Zapravo ni jedna od pjesama na albumu ne zvuči agresivno ili ljuto. Polly kaže da kad je razmišljala o glazbi za novi album u jednom trenutku je željela koristiti vojnu ili čak tradicionalnu folk glazbu, ali je kasnije od toga odustala. Ako bih trebao jednom riječju opisati glazbu na ovom albumu onda bi svakako najprimjerenija bila engleska riječ “uplifting”. Nešto kao u završnoj pjesmi The colour of the earth koja zvuči kao vojna balada, ali čija melodija u sebi ima nešto divno, gotovo optimistično. Samo da nas njene riječi ne vuku nezadrživo prema zemlji i krvavoj drami koja se polako odmotava ispred naših očiju:

The colour of the earth

Louis was my dearest friend
Fighting in the ANZAC trench
Louis ran forward from the line
I never saw him again
Later in the dark
I thought I heard Louis' voice
Calling for his mother, then me
But I couldn't get to him
He's still up on that hill
20 years on that hill
Nothing more than a pile of bones
But I think of him still
If I was asked I'd tell
The colour of the earth that day
It was dull and browny red
The colour of blood, I'd say

Centralna pjesma na albumu je svakako glazbeno impresivna On battleship hill koja efektno počinje ritam gitarom i klavijaturama obojenom atmosferom, da bi prešla u predivno odpjevanu dionicu  i teče do konačnog klimaksa koji se razljeva u zvuku ksilofona. Pjesma koja na najbolji način opisuje čudovišni ciklus rata, koji se kroz stoljeća ponavlja u nedogled, da bi nakon svakog razaranja zemlja ponovo pokrila tragove koji su se ljudskom rukom usjekli u njeno razvaljeno i izmučeno tijelo.           

On Battleship Hill

The scent of Thyme carried on the wind,
stings your face into remembering
cruel nature has won again.

On Battleship Hill's caved in trenches,
a hateful feeling still lingers,
even now, 80 years later.
Cruel nature.
Cruel, cruel nature.

The land returns to how it has always been.
The scent of Thyme carried on the wind.
Jagged mountains, jutting out,
crags like teeth in a rotten mouth.
On Battleship Hill I hear the wind,
Say "Cruel nature has won again."

U vrijeme rada na ovom albumu, Polly vjerovatno nije bila ni svjesna koliko će se Engleska zapravo tresti u nadolazećim mjesecima 2011. Paradoksalno ne uslijed brujanja tenkova i sirene za opću opasnost, nego pljačkaškog pohoda britanskih teenagera koji su dovoljno mladi i neobrazovani da nemaju nikakvog osjećaja ni poštovanja za vrijednosti o kojima ona ovdje govori. U širem kontekstu Zapad i arapski svijet se već duže vremena nalaze u stanju konstantnog potresa. Zapad od krize liberalnog kapitalizma, a arapski svijet od proživljavanja svoje prve globalne revolucije. Ako je suditi po tome, Polly nije mogla bolje tempirati vrijeme kad će izdati ovakav album i podsjetiti nas da je ciklus rata i mira konstantan i nepromjenjiv. To je tako lako zaboraviti uživajući u “blagodatima” potrošačkog društva, gdje se ponekad čini da je kult novca prekrio sve prave vrijednosti u koje smo nekad vjerovali. Nekako mi se čini da je to u konačnici bio osnovni razlog za ovaj fascinantni album koji evo, u drugoj polovici 2011., stoji kao jedan od sigurnih kandidata za najbolji indie “rock” album godine.

Tekst: Damir Trupinić-Joc (kolovoz 2011.)

Ilustracija: Caterina Baldi

PJ Harvey website link: http://www.pjharvey.net/home.asp 





Home | Vijesti | Povijest | slike | mp3 | info & kontakt | linkovi | Neokretenisticki blog | FORUM | NG rock
CONTACT:
ng AT ngnewave DOT info


ADMIN:
log in



Ovom websiteu je od strane Globalnoga .
novovalnog sustava dodijeljen status ultradokumenta od intergalaktičke vrijednosti.
Čekamo da isto učine NSveučilišnaB i novogradiški Dom kulture.