NG NeWave
Dobre vibracije iz zemlje Dugog Bijelog Oblaka
New Zealand/Aotearoa suvremena glazba u zadnja dva-tri desetljeća

Moj prvi susret sa novozelandskom pop glazbom dogodio se potpuno slučajno, bez mog znanja. Naime jedne subotnje večeri, ranih 80-tih, dok sam ispijao svoje zadnje pivo u  lokalnom kafiću na MTV-u se iznenada pojavila grupa pod imenom Split Enz. Ono što je meni ostalo u sjećanju bio je njihov izgled, manje glazba. Glazbenici na ekranu su izgledali gotovo bizarno komični,  obučeni u raznobojne kostime i našminkani, podsječajući više na cirkusante negoli na rock band čiju glazbu bi trebalo shvatiti ozbiljno. Sve je to trajalo par minuta i ja sam već bio vani, užurbano grabeći prema  svom novom odredištu. Ni sanjao nisam da ću gotovo 30 godina kasnije u Aucklandu, gradu koji će u međuvremenu postati moj drugi dom, utonuti u udobnu fotelju Aotea Centra i gledati balet na glazbu Split Enz-a. Predstava je bila odlična, a glazba sve samo ne parodija.

Flying Nun Records

Split Enz su bili NZ pop/rock grupa, predvođeni bračom Tim i Neil Finn, koja je krajem 70-tih i početkom 80-tih godina postigla ono što ni jednoj NZ grupi do tada nije uspjelo; pokoriti australsko i britansko glazbeno tržište. Nakon raspada grupe 90-tih, Neil Finn će osnovati novu grupu pod imenom Crowded House, koja će ponoviti taj uspjeh i postati ni manje ni više nego prava novozelandska glazbena institucija. Iako glazba braće Finn nije bitno utjecala na druge novozelandske grupe 80-tih, njihov značaj je bio u tome da su pokazali da je moguće izaći iz svojih lokalnih okvira (bez obzira koliko mali i izolirani oni bili) i predstaviti svoju glazbu svijetu. Nakon toga ništa više nije bilo nemoguće. Bar ne na Novom Zelandu u tom povijesnom trenutku.

Internacionalni uspjeh Split Enz-a se manje-više poklopio sa pojavom punka u New York-u i Britaniji. John Dix u svojoj knjizi “Stranded in paradise : New Zealand rock and roll 1955 to the modern era” tvrdi da su na NZ rock glazbu najveći utjecaj imala dva svijetska događaja. Prvi je bio pojava Beatlesa, a drugi pojava punk-a. Za razliku od Australije, pa i dobrog djela Sjedinjenih Država, novozelandski klinci (naročito oni na južnom otoku zemlje) prigrlili su punk i gotovo u isto vrijeme počeli osnivati svoje grupe. Nakon par godina kaotičnih koncerata i grupa koje su su se pojavljivale i još brže nestajale, iskristalizirao se the Enemy, punk grupa predvođena mladim Chris Knox-om koja će izvršiti presudni utjecaj na razvoj NZ post punk scene 80-tih. Naime , nakon što su ispunili svoju povijesnu ulogu, the Enemy se rasformirao, a Chris Knox ulazi u druge glazbene projekte: Toy Love i Tall Dwarfs.

Početak 80-tih je i vrijeme kada se osnivaju prve nezavisne diskografske etikete, nastale kao reakcija  na politiku velikih kompanija, poglavito CBS-a i australskog Mushroom –a, koje su još uvijek u to vrijeme odbijale ponuditi ugovore mladim novovalnim grupama. Slična situacija je vladala na radiju i ostalim medijima. Osim studentskog radija i par časnih iznimaka,  nitko nije htio emitirati alternativnu glazbu. Jedini medij kroz koji su mladi glazbenici ranih 80-tih imali kontakt sa svojom publikom bio je besplatni magazine “Rip it up” koji je i danas aktivan. Svakako najpoznatija novozelandska nezavisna etiketa Flying Nun osnovana je početkom 80-tih godina u Christchurch-u i odmah zaposlila Chris Knox-a kao svog producenta. Chris je sa svojim dolaskom, između ostalog, utjecao i na standarde pod kojim se snimala glazba. Naime, filozofija iza koje su stajali Flying Nun i Chris Knox se zasnivala na anti-tehnološkom  pristupu. Argumenti za to su bili da zvuk mlade, neiskusne grupe  nikako ne bi trebao biti pretjerano “ispoliran”  kao što je to često bio slučaj kad su producenti bili dodjeljeni od velikih etiketa, nego da treba zadržati i snimiti orginalni zvuk grupe bez velikih tehnoloških intervencija.

Pod Flying  Nun skrbništvom mladi glazbenici su imali potpunu umjetničku slobodu i puno slobodnog studijskog vremena za eksperimentiranje . Na rezultate uz takve uvjete rada nije trebalo dugo čekati . Prve grupe koje su snimale za Flying Nun bile su the Gordons i the Playthings koji su izdali vrlo dobre prve albume. Prekretnica za budućnost etikete se dogodila kada iz Dunedin-a dolaze, danas već legendarni,  the Clean koji snimaju svoj utjecajni “Boodle, boodle, boodle” album. Na krilima uspjeha the Clean, Flying Nun nastavlja s radom i ulazi u nove projekte. 1982. godine Chris Knox producira svoje Tall Dwarfs, a zatim i druge grupe iz Dunedina: the Chills, Sneaky Feelings, Stones and the Verlaines. Ove snimke su objavljene na albumu pod imenom “Dunedin Double”, na kojem je svaka od spomenutih grupa bila zastupljena sa tri pjesme. Bilo je to vrijeme kada je stvoren tako zvani “Dunedin sound”, mješavina kristalno čistih gitara, pop melodija, i off-key vokala,  kojeg su the Clean bili zaštitni znak.

Predvođeni braćom Hamish i David Kilgour-om, the Clean su kao grupa imali nestabilnu karijeru, raspadali se i ponovno skupljali par puta (i danas povremeno snimaju i nastupaju ). Međutim, usprkos tome uspjeli su snimiti neke od najuzbudljivijih i najorginalnijih pjesama u povijesti NZ rock glazbe. Često okarakterizirani kao psihodelična “garage” grupa, njihov utjecaj je bio mnogo širi od novozelandskih obala. Zvuk koji su oni stvorili tih pionirskih godina danas priznaju kao utjecaj puno poznatije alternativne grupe poput the Fall, Sonic Youth, Pavement ili Dinosaur Jr. Danas su ti prvi albumi the Clean-a pravi biseri. Flying Nun je 2003. godine objavio dupli CD pod nazivom “Anthology” na kojem se nalaze sve njihove velike pjesme , a 2009. The Clean objavljuju izvrsni  album “Mr Pop”. David Kilgour je i dalje aktivan i redovno snima i nastupa. Kvalitetom se posebno ističu “A feather in the engine” (2001) i “Frozen orange” (2004). Na ovim glazbeno eklektičnim albumima mogu se čuti različiti utjecaji kao napr. Gram Persons-a, the Ramones, Can-a, starih kalifornijskih surf-rock bandova, the Beatles and the Band, hipnotičkih ritmova koji kao da dolaze sa Velvet Underground albuma i predivnih melodija pola pjevanih, pola izgovorenih. Drugi član the Clean-a, Robert Scott, također nastavlja samostalnu karijeru (uz to što je paralelno i član the Bats-a) i objavljuje odlične albume “The creeping unknown”(2000) i “Ends run together” (2010).

Pored the Clean, najuspješniji predstavnici prvog vala Flying Nun grupa su bili svakako the Chills, the Verlaines and the Bats. The Chills predvođeni  Martin Phillipps-om snimili su odmah na početku karijere pjesme koje će postati njihov zaštitni znak, “Pink frost”i “Doledrums”, a krajem 80-tih izvrsne albume “Brave worlds” i “Submarine bells” koji su prave male kolekcije  klavijaturama obojenih pop pjesama,  podsječajući na američki acid-rock Byrds-a., ali sa južnjačko-novozelandskim okusom. Pjesme  misteriozne i egzotične kao da dolaze sa nekog drugog svijeta. The Chills and the Verlaines će krajem 1980-tih godina usmjeriti svoje snage na proboj internacionalnog tržista  u čemu su i djelomično uspjeli. The Verlaines 1987. godine objavljuju svoje remek djelo, album “The bird dog” koji je odlično primljen i od kritike i od publike, a The Chills snimaju 4 pjesme za legendarnu John Peel-ovu BBC radio emisiju (Peel je za života bio veliki obožavatelj Flying Nun grupa). Za vrijeme boravka u Britaniji The Chills nastupaju na glasovitom Glastonbury festivalu ispred 60 000 ljudi, da bi nakon toga otišli na turneju po Sjedinjenim Državama. Tijekom 1990-tih obje grupe će stvoriti čvrsto kult sljedbeništvo u Evropi, Britaniji i Americi.

The Bats, osnovani nešto kasnije nego predhodne dvije grupe su također stvorili svoj orginalni zvuk . Izuzeno melodični i plesni the Bats, predvođeni Robert Scott-om su tijekom zadnjih 30 godina snimili niz izvrsnih albuma:  “Daddy’s highway” (1987), “Couch master”(1995), “At the national grid” (2005) i “Free all the monsters” (2012). Slično kao i predhodne grupe the Bats su cijenjeni u glazbenim krugovima širom svijeta. Kao poklonici njihove glazbe spominju se naročito američke grupe  R.E.M. i Pavement.

U drugom valu grupa koje snimaju za “Flying Nun” krajem 80-tih i tijekom 90-tih važno je spomenuti sljedeće: the Jean-Paul Sartre Experience, the 3Ds, Straitjacket Fits, the Snapper, Supperete, Able Tasmans, the Headless Chickens, the Terminals a u novije vrijeme i the D4 i Die! Die!Die!. The 3Ds iz Dunedina su bili grupa glazbenika sklona experimentu, humoru i kaotičnim gitarama. 1992. godine izdaju album “Hellzapoppin” a potom, sljedeće godine “The Venus trail”. Straitjacket Fits su bili možda najpoznatija Flying Nun grupa koja je zvučala kao “the Byrds na punk rock način”. Do polovice 90-tih snimili su niz dobrih albuma, a njihov lider Shayne Carter nastavlja nakon raspada grupe kao samostalni autor pod imenom Dimmer. 2001. godine, nakon što je proveo 4 godine experimentirajući sa novim aranžmanima i zvukovima, izdaje prvi samostalni album pod nazivom “I belive you are a star”, a 2004. godine se pojavljuje sa drugim albumom “You’ve got to hear the music” koji je bio proglašen za album godine.

Flying Nun 90-tih nastavlja objavljivati najbolju NZ alternativnu muziku, ali u procesu  postaju  sve veći i sve više komercijalno orijentiran. Kao reakcija na to pojavljuju se nove nezavisne etikete za koje snimaju današnje mlade alternativne pop grupe kao napr. the Brunettes,  Goldenhorse i Lawrence Arabia. Početkom 90-tih odnos medija prema domaćoj/lokalnoj glazbi se drastično mijenja na bolje. Domaća glazbena industrija dobiva potporu velikih diskografskih kuća, lokalnih radio stanica i naročito utjecajne “New Zealand On Air” (nezavisne vladine udruge kojoj je uloga da financijski podupire mlade autore, grupe i projekte). Radio business doživljava pravu renesansu i do kraja 90-tih grad Auckland ima najviše radio stanica na svijetu po glavi stanovnika. Svaka od tih radio stanica jedan dio svog programa  posvećuje domaćoj glazbi.

1996. godine pokreće se godišnja manifestacija pod imenom  New Zealand Music Month (May), u koju su uključeni mediji,  lokalni promotori, diskografske kuće i lokalna glazbena industrija.  Ovakva klima je urodila time da u zadnjih 20 godina  novozelandska glazba postaje izuzetno raznovrsna i još više “zagrijana” da se plasira na druga tržišta. 1994.godine glazbeni festival Big Day Out, koji je samo par godina  prije bio pokrenut u Australiji, dolazi na Novi Zeland u Auckland i punih 18 godina služi kao platforma za predstavljanje internacionalnih i domaćih rock grupa. Pored alternativne glazbe, 90-te godine su bile obilježene i uspjehom par izvanrednih “mainstream” rock grupa, kantautora i usponom elekronske glazbe i hip-hop-a.  Tih godina dolazi i do revitalizacije roots/reggae muzike, jazz-a i iznenađujuće popularnosti hard/heavy metal rock-a.

Pored već spomenutih Neil i Tim Finn-a i grupe “Crowded House, 1991. godina je bila u znaku grupe The Mutton Birds predvođene autorom Don Mc Glashan-om. Grupa je u 5 godina izdala 4 odlična albuma od kojih bih naročito istakao “Envy of angels” (1996) i hit singlove “Dominion Road, “the Heather”i “Anchor me” koji su ih proslavili kod kuće i u Britaniji. Uz braću Finn i David Dobbyn-a (još jedan veteran domaće glazbe sa preko 30 godina na sceni), Don Mc Glashan je po mom mišljenju  naj- novozelandskiji autor.  Njegove pjesme su pune motiva i osječaja koji instantno asociraju na novozelandske pejsaže, ljude i mjesta. Nakon raspada the Mutton Birds, Don djeluje kao samostalni umjetnik. Greg Johnson, Anika Moa i Liam Finn (sin Neil Finn-a, od kojeg se mogu očekivati velike stvari u budućnosti sudeći po njegovom prvom albumu “I’ll be lighting” (2007) i Bic Runga pripadaju novoj generaciji novozelandskih autora. Runga 1995. godine izdaje album “Drive”koji je bio jedno vrijeme najprodavanija ploča u povijesti NZ glazbe.

Od drugih rock grupa tijekom zadnjih 20 godina neizostavni su Supergroove, the Feelers, Pluto, Strawpeople i Garageland .The Phoenix Foundation, indie prog rock grupa iz Wellingtona se pojavljuje 2000. i objavljuje nekoliko zanimljivih albuma “Pegasus” (2004) i Buffalo (2010). Sa novozelandske heavy metal scene poč. 90-tih kvalitetom su se izdvojila dvije grupe, obje iz glavnog grada Wellington-a. Head Like A Hole koji su stvorili puno buke i zabave svojim živim nastupima, naročito u NZ–u i Australiji (scenski nastup vrlo sličan hrvatskom Letu 3). Sličan pristup su imali i Shihad, grupa koja je upornošću, teškim radom i energetičnim scenskim nastupima po cijelom svijetu stvorila, kao ni jedna NZ grupa prije njih, gotovo fanatično sljedbeništvo. 1994. godine izdaju svoje remek djelo, album “Killyoj”  koji bi se mogao gotovo opisati ne kao rock album već više kao zvučna manifestacija čiste i prisutne opasnosti – totalna audio apokalipsa. Brutalan, ljut, težak i industrijski. Nakon promocije ploče, komplimenti su stizali sa svih strana, između ostalih nacionalne TV, Iggy Pop-a i Faith No More. Od kasnijih albuma spomenuo bih još  “The general electric” (1999). Od 1999. godine djeluje i hard rock grupa iz Cambridg-a pod imenom the Datsuns. Igrom slučaja the Datsuns nastupaju kao predgrupa, tada manje poznatim the White Stripes, 2002. godine u Aucklandu, koji im predlažu da odu u Sjedinjene Države i tamo se pokušaju afirmirati. Nakon niza koncerata po američkom jugu, grupa odlazi u Britaniju, gdje postižu veliki uspjeh sa svojim istoimenim albumom. The Datsuns su i danas aktivni i uglavnom žive i rade u Londonu.

Gotovo u istom vremenskom periodu, dolazi i do uspona glazbenog pravca pod imenom electronica koji je izrastao iz urbane Auckland-ske scene kasnih 80-tih. Naime, eksplozija klubske scene u Auckland-u kasnih 80-tih godina urodila je prvim ozbiljnijim snimkama. 1988. godine Propeller Records izdaje prvu NZ hause ploču pod nazvom “Jam this record”.  90-te takoder su bile obilježene pojavom i novih nezavisnih etiketa koje su se bavile elektronsku glazbom (Kog Transmissions  i Joost Langeveld-ova Reliable Record). Za navedene su snimali autori kao Roger Perry, Denver McCarthy, Soane i Greg Churchill. Denver McCarthy 1998. godine pod imenom Micronisam, izdaje jedan od najboljih techno/elektronskih albuma objavljenih na NZ-u ,“Inside a quiet mind”. Mnogi djelovi ovog izuzetnog albuma podsjećaju na ambijentalnu glazbu kompozitora Brian Eno-a i Erik Satie-a. Početkom novog milenija,  pojavljuje se epohalni album  “Sideways “koji je na svom omotu upozoravao da je sadržaj “A sizzling selection of stinking southern –hemispherical sound”. I doista, DJ/glazbenik “Stinky Jim Pinckney” je od uzoraka zvukova i melodija skupljenih sa polovnih LP-a u zadnjih 50 godina popularne glazbe, napravio jedinstveni kolaž, koji i danas, kao i prije 10 godina, zvuči svježe, iznenađujuće kompaktno i revolucionarno.

Od ostalih elektronskih ploča i autora koji su objavljivali zadnjih 10 godina naveo bih sljedeće:  “Lost soul music” album iza kojeg stoji Sean James Donnelly, zatim Rotor “Map key window” (2004), Bevan Smith koji objavljuje pod pseudonimom Singer i njegov album “Low light dreams” (2002), “Sola Rosa” alias Andrew Spraggon  i High Dependency Unit (HDU) i njihov album “Fire works” (2001). Nekako u isto vrijeme  razvijala se i dub/reggae scena u Wellington-u i “Future Jazz” scena u Auckland-u oko Cause Celebre noćnog kluba i jazz glazbenika Nathan Haines-a. U zadnjih deset godina Salmonella Dub, Tiki Tane i Shapeshifter su najpopularniji predstavnici te scene.

Bas/Roots/ Reggae/ grupe kao što su Katchafire, the Black Seeds, Trinity Roots, King Kapisi, P. Money i Fat Freddy’s Drop predstavljaju novi val grupa koje kombiniraju različite glazbene stilove kao napr. jazz, soul, reggae, hip-hop i groove bazirani rock i stvaraju lokalnu varijantu nazvanu Pacific style dub/drum & bass sound.  “Fat Freddy’s Drop”, sedmeročlana grupa iz Wellington-a 2005. godine potpuno nezavisno izdaju album nazvan “Based on true story” koji na opće iznenađenje svih obara sve NZ rekorde u prodaji glazbe. Neprestanim živim svirkama, naročito u Australiji i Europi, ostvariti su i značajnu internacionalnu reputaciju. 2009. godine izdaju svoj drugi album “Dr Boondigga and the Big BW” kojim učvršćuju svoj status i titulu najorginalnije NZ grupe pored legendarnih the Clean.

Fat Freddys Drop

"Fat Freddy's Drop"

NZ hip-hop scenu bi bilo teško ignorirati nakon njenog doprinosa NZ glazbi zadnjih 20 godina. Glazbenici i producenti su uglavnom polinežanskog i maorskog porijekla, koji su prvotni američki utjecaj vrlo brzo pretvorili u lokalni stil nazvan “Urban Pasifika”. Che Fu, Nesian Mystik i Scribe su najkvalitetniji predstavnici ovog glazbenog pravca. U zadnjih par godina na internacionalnom tržištu je naročito upješan Savage, koji je 2009. godine uspio dosegnuti platinasti status u Sjedinjenim Državama sa singlom “Swing”. I na kraju ovo je samo djelomični presjek NZ suvremene popularne glazbe  koja je u zadnjih 30 godina prešla dugi put od inicijalnog “big pUNK bang-a” pa do afirmacije i ugleda kojeg danas zauzima u novozelandskom društvu. Glazba koja je u neprekidnom koraku sa svjetskim glazbenim tokovima, ali i u dosluhu sa svojom domaćom kulturno-glazbenom tradicijom od koje i dobiva tu jedinstvenu kiwi aromu.

Tekst: Damir Trupinić-Joc 

(Listopad 2012)

Objavljeno u časopisu za kulturu i umjetnost RE, broj 19, 2012.

Link





Home | Vijesti | Povijest | slike | mp3 | info & kontakt | linkovi | Neokretenisticki blog | FORUM | NG rock
CONTACT:
ng AT ngnewave DOT info


ADMIN:
log in



Ovom websiteu je od strane Globalnoga .
novovalnog sustava dodijeljen status ultradokumenta od intergalaktičke vrijednosti.
Čekamo da isto učine NSveučilišnaB i novogradiški Dom kulture.