NG NeWave
Nova americana ili kratka meditacija na američku glazbu dok čekam red za šišanje

Odlazak do Den-ovog frizerskog salona za mene je ritual u kojem uživam već godinama. Dok čekam svoj red za šišanje Den između dvije mušterije uspjeva napraviti savršenu šalicu expresso kave i što je još važnije, odplesati do stereo uređaja i promjeniti glazbenu pozadinu. Kao svakom dobrom frizeru pripovjedački dar mu je urođen, a činjenica da je između ostalog diskofil neizostavni je začin u cijeloj ovoj priči. Ispod police sa stereo uređajem nalaze se kutije pune CD-a koje on neumorno mijenja iz dana u dan. Ponekad mi se čini da se tamo nalazi kompletna povijest suvremene sjeverno-američke glazbe.

Austin, Texas ---- Neshville, Tennessee 

Već duže vremena njegov frizeraj odzvanja melankoličnim zvukom violina i mandolina. Dovoljno je samo dotaknuti se glazbe koja trenutno svira, da bi oštrice njegovih škara počele sve brže plesati oko mojih ušiju, a on potpuno fokusiran na svoju priču (a ne na svoje ruke!) zaplovio do New Orleans-a, pa onda prašnjavom cestom do Austin-a i dalje prema Neshville-u. U svojim pričama, Den se dotiče svojih glazbenih heroja, posebice onih iz Texas-a. Priča mi kako se jednom zapio sa Towns Van Zandh-om nakon jedne njegove svirke u lokanom pubu u Aucklandu. Spominje John Prine-a, Steve Earl-a i Guy Clark-a, američke kantautore/glazbenike koji predstavljaju neku drugačiju američku country glazbu - ponekad etiketiranu kao odmetničku, alternativnu. Meni na pamet pada Woody Guthry, prvi orginalni alternativni folk glazbenik, koji 40-tih i 50-tih godina prošlog stoljeća nije mogao biti dalje od sjaja Hollywood-a ili Neshville-a, grada koji je ranih 50-tih zbog pijanstva, zatvorio vrata svojih koncertnih dvorana svom najglasovitijem sinu, Hank Williams-u. Towns i njegovo društvo iako generacijski udaljeni od Woody-a nedvojbeno su bili dio te američke boemske, trubadurske tradicije.

                 Towns Van Zandh, američki pjesnik, kantautor         

U antologiskom Martin Scorsese-ovom dokumentarnom filmu The last waltz (1978.) Levon Helm, nedavno preminuli bubnjar i pjevač američko-kanadske grupe the Band, govoreći o glazbenim utjecajima koji su formirali zvuk njegove grupe, kaže da je to bila mješavina blues-a, bluegrass-a, show glazbe i country-a. Jednom riječju rock ‘n’ roll. Danas bi se mi jednostavno poslužili terminom americana koji se prvi put počeo koristiti polovicom 90-tih kao reakcija na ispolirani zvuk američke “mainstream” country glazbe. Termin koji ima više lica, ali koji u suštini nastoji obuhvatiti sjeverno američku glazbu koja kombinira gore spomenute glazbene stilove (i mnoge druge) sa elementima američke root/old time glazbe.

The Band -  povratak korijenima (image sve govori), oko 1968. 

Korijeni američke “old time” glazbe se mogu pratiti sve do 18. stoljeća kad doseljenici iz Engleske, Irske, Škotske i Welsa naseljavaju Apalačke planine u istočnom dijelu Sjedinjenih Država i sa sobom donose svoju glazbenu tradiciju i glazbene instrumente; violinu i gitaru. U isto vrijeme, sa dolaskom afričkih robova, pojavljuje se i najkarakterističniji simbol te glazbene kulture, banjo. Glazbeni instrument koji je paradoksalno, vrlo brzo bio prihvaćen od bijelih glazbenika. Kasnije, u 19. stoljeću, glazbenom arsenalu dodani su usna harmonica, dulcimer i mandolina. Glazba stvorena u tom izoliranom kutu Sjedinjenih Država igrat će odlučujuću ulogu u razvoju country, folk i bluegrass glazbe tijekom prve polovice 20. stoljeća.

The Band su 60-tih godina zasigurno bili prva rock grupa koja je potražila inspiraciju u američkoj glazbenoj tradiciji (ako izuzmemo američki folk revival s početka 60-tih i glazbenike kao napr. Jerry Garcia) i na svoj osebujan način uklopili te utjecaje u moderan glazbeni jezik. Elvis Costello je jednom prilikom izjavio da su LP albumi the Band-a za njega bili kao: “primljeno pismo sa drugog kraja svijeta, svijeta kojeg je bilo nemoguće razumjeti, a kamoli posjetiti”. To pismo je svakako pomoglo odškrinuti vrata za sve nas koji smo počeli upoznavali američku glazbu kroz glazbu the Band-a. Bila je to veza sa soul i jazz glazbom starog New Orleans-a, Dixiland-om ili jedva čujni eho koji kao da je dolazio iz Apalačke (Hillbilly) glazbene kulture 19. stoljeća.

Prvi album The Band-a, 1968.

Glazbena alkemija nastala u kući/studiju koju su članovi the “Band-a” zvali Big Pink, postavila je americanu na kraju 60-tih u focus suvremene rock glazbe i predstavila je svijetu u velikom stilu. Glazba, koja i danas, nakon 40 godina zvuči svježe i inspirativno. U tematskom smislu, pripovijedački dar jednog Levon Helma i Robie Robertson-ova sposobnost da te priče pretoći u tri minutnu glazbenu poeziju otvorili su kao nekad mladi Bob Dylan, cijeli jedan novi svijet koji će inspirirati generacije glazbenih autora i tekstopisaca. Bob Dylan, u to vrijeme redovni posjetitelj Big Pink-a je pod utjecajem tih druženja snimio svoj izvrsni country album “Neshville Skyline” (1969.) i na neki način, vjerovatno nesvjesno, počeo graditi most između tada dva nepomirljiva svijeta - red neck i kontrakulturne Amerike. Nešto što je kasnije pošlo za rukom autorima poput Johnny Cash-a, Willy Nelson-a ili možda u novije vrijeme Neil Young-a.

Keith i Gram u južnoj Francuskoj

Slično the Band-u, američki glazbenik Gram Persons, eksperimentira sa elementima rock i country glazbe i stvara jedinstvenu fuziju poznatu kao country rock. Glazbeni stil koji će imati ogroman utjecaj ne samo na suvremenu američku glazbu zadnjih 40 godina, nego i šire, izvan granica sjeverno američkog kontinenta. Persons je bio glavni “krivac” da the Byrds napuste svoj psihodelični zvuk i na sveopći užas svojih najortodoksnijih sljedbenika naprave radikalni zaokret sa svojim “country” albumom "Sweetheart of the Rodeo” (1968.). Vjerovatno su se i oni kao i the Band zapravo željeli distancirati od psihodelične poplave i probati nešto novo i izazovno. Početkom 70-tih Gram Persons i Keith Richards, provode zajedno jedno vrijeme u južnoj Francuskoj , družeći se i uz put svirajući jedan drugom svoju glazbu, da bi na kraju te maglovite seanse urodile čudnim plodovima. The Rolling Stones objavljuju svoje remek djelo, dupli album “Exile from the main street” (1972.), koji je u svom glazbenom kodu imao upisan taj sanjivi, romantični zvuk američkog zapada, a Gram umire godinu dana kasnije usljed predoziranja heroinom. Pjesme kao što su Sweet Virginia i Wild horses (sa godinu dana ranijeg albuma “Sticky fingers" 1971) ostat će vječno u sjećanju kao monumentalne posvete njegovom glazbenom geniju. Njegov utjecaj je i danas fragmentalno prepoznatljiv u glazbi mladih američkih alt/folk bandova i kantautora kao što su napr. Wilco, Ryan Adams, Lucinda Williams i mnogih drugih, poznatih i manje poznatih glazbenika.

Slušajući glazbu američke autorice Gillian Welsh koja se pojavila sa prvim albumom “Revival” (1996.) ne mogu se oteti dojmu da je americana u suštini tužna, melanholična afera. Welsh i njen glazbeni partner gitarist David Rawlings na svojim glazbenim uradcima kopaju tematski i glazbeno duboko i grade zadivljujuću atmosferu koristeći uglavnom svoje glasove i akustične instrumente. Njihova glazba je izuzetno kinematična, puna slika i pejsaža koji kao da dolaze sa srebrenog platna braće Cohen. Po svojoj kvaliteti rame uz rame sa “country” albumima Neil Young-a.

David Rawlings i Gillian Welch, 2011.

Drugi album, “Hell among the yearlings” (1998.) koji je producirao T. Bone Burnett, oslikava tamnu sliku ruralne Amerike između dva svjetska rata. Na ovim snimkama priče o silovateljima, ovisnicima i gubitnicima, isprepliću se sa bibliskom ikonografijom i Božijom Riječi. Tako u pjesmi Caleb Mayer silovatelj biva ubijen od svoje žrtve:

"I tada osječajući vršcima svojih prstiju 

Vrat od boce nađoh

Povukoh to staklo preko njegovog vrata

 Kao sa finom oštricom

I osjetih njegovu krv

Kako se se sljeva brza i topla

Oko mene gdje ležah"

Pjesma je krasan primjer murder balade u najboljoj tradiciji Johnny Cash-a, Nick Cave-a ili njihovih ranijih izvora Dick Justice-a ili John Lee Hooker-a. Snaga evanđelističke vjere može se osjetiti u pjesmi I’m not afraid to die , teme kojoj će se Welsh često vraćati i koja je čest izbor američkih country/folk/blues autora. Jedna od interesantnijih pjesama je svakako i My Morphine. Pjesma gotovo sanjivog, hipnotičkog ritma, koja odzvanja nestvarnom atmosferom:

 "Trebao si vidjeti 

Mene i moju Morphine

Kada smo znali

Ići pleasati u ratu

Zavrti me ravno sa plesnog podija" 

Refren

Moja Morphine će biti

moja smrt

Pjesme sporijeg ritma također dominiraju i na njihovom sljedećem albumu “Time (Relevetor)” (2001.), koji je na neki način priča o američkoj povijesti i njenoj mitologiji. Priča o mjestima gdje vrijeme sporo teče i gdje Abraham Lincoln, Elvis Presley i John Henry (američki folk heroj), stoje ravnopravno jedan pored drugog. Njihov novi album The Harrow & The Harvest (2011.) nastavlja tu tradiciju.

Od mladih grupa koji su 90-tih godina bili dio tog folk/roots revival-a, zahvaljujući Den-u i njegovoj glazbenoj slušaoni, naročito su mi se svidjeli the Be good Tanyas, ženska folk grupa iz Vancouver-a. Njihovi albumi, “Chinatown” (2003.) i “Hello love” (2006.) su kolekcije obrada tuđih pjesama i orginala, također odsviranih na tradicionalnim akustičnim instrumentima. Nakon prvog slušanja postaje jasno da zvuk ovog band-a počiva na harmoničnom pjevanju, naglašenom reskom zvuku banjo-a i glavnom vokalu, koji se ponekad spušta gotovo do šaptanja, dajući njihovoj glazbi izuzetan osjećaj intimnosti. Klasici House of the rising sun i In my time of dying, te Towns Van Zandh-ova Waiting around to die nakon što su odavno napustili svoje tvorce na ovim snimkama ponovo zvuče svježe i uzbudljivo. Nekako kao da su im ove mlade kanađanke udahnule neki drugi život.

Istoj sceni nedvojbeno pripadaju i Old crow medicine show, sedmeročlana folk grupa iz Neshville-a, koja se odlikuje sposobnošću da svoju glazbu svira pakleno brzo i strastveno, pokazujući sav raskoš “old time” glazbe koja se nekad svirala na putujućim medicinskim show-ovima i plesnim dvoranama širom Sjedinjenih Država. Bilo je to vrijeme prije masovne proizvodnje glazbenog vinila, vrijeme kad je živi nastup i direktan kontakt sa publikom bilo jedino mjerilo kvalitete banda. Ovi glazbenici imaju nešto od starog Woody Guthrija. Njegovu sposobnost da na jednostavan i direktan način prokomentiraju stanje radničke klase i malog čovjeka. Fascinantan je i njihov pjevački potencijal, koji se manifestira u dionicama koje se ravnopravno djele između članova banda; nešto što nije viđeno još od vremena the Band-a. Na trenutke njihova glazba me podsjeća na Ry Cooder-ov folk album “My name is Buddy” (2007.), na čijem omotu kao da je u jednoj rečenici sažet njihov cjelokupni glazbeni koncept:

“putovanje kroz prostor i vrijeme u vrijeme teškog rada, velikih gazda, propalih farmi, štrajkova, osunčanih gradića, lutalica i vlakova .... jučerašnje Amerike”

Jedna od Den-ovih dobrih osobina je da on u svom frizeraju ne želi dominirati. Svakako ne kad je riječ o glazbi. Kod njega se stvari spontano odmotavaju i on ostavlja prostor za iznenađenja. Tog jutra, dok sam sjedao na njegovu stolicu, gurnuo sam mu u ruku CD grupe Fleet foxes, koji je on odmah stavio u svoj stereo i odrezao prvi pramen moje kose. U sljedećem trenutku njegove ruke su naglo usporile ritam da bih narednih pola sata prošla u preslušavanju ove izuzetne glazbe koja doista ima rijetku sposobnost da svoje slušaoce, gotovo instantno, teleportira u neko drugo mjesto i vrijeme.

Fleet Foxes

Kad pišem o “Fleet foxes”, američkoj folk grupi iz Seattle-a, ne mogu da ne spomenem da nakon par godina od izdavanja njihovog, sada već klasičnog istoimenog albuma (2008.) tisak širom svijeta (uključujući internet) ne prestaje sa hvalospjevima. I to sve sa razlogom. Predvođeni glavnim pjevačem i autorom Robin Pecknold-om ovaj izuzetno talentirani mladi band (članovi band-a su u svojim ranim dvadesetim) zvuče potpuno orginalno, gradeći svoj zvuk na tradiciji velikana američke popularne glazbe iz 60-tih; Brian Wilson-a, Simon & Garfunkel-a i Crosby, Stills & Nash-a. Sjajna tradicija harmoničnog višeglasnog pjevanja ovdje ponovo dolazi u prvi plan u svoj svojoj raskošnosti.

Njihove kompozicije su u isto vrijeme paradoksalno bezvremene koliko i odsjaj nekih davnih vremena. Nije slučajno da je Pecknold za omot albuma izabrao upravo Pieter Bruegel-a Starijeg sliku “Netherlandish proverbs”(1559.), komentirajući da mu se svidjela zbog njenog izuzetnog vizuelnog efekta. Naime, na slici se toliko toga događa da se u nju može gledati satima i pronalaziti nove detalje. Tematski, slika može biti shvaćena dvojako: kao jedna velika alegorija ljudske gluposti, ili gledajući pojedinačno svaku scenu, kao zbir pojedinačnih narodnih izreka (uglavnom apsurdnih) koje su u to vrijeme bile popularne u Europi. Sličan postupak, čini mi se, Pecknold primjenjuje i na tekstove svojih pjesama, koji su na svoj način enigmatični i otvoreni za interpretaciju.

      

Prvi album - Fleet Foxes, 2008.

Kad su u pitanju “Fleet foxes”ne mogu se oteti dojmu da njihova glazba u sebi ima nešto uzvišeno, gotovo sakralno. Po priznanju Pecknold-a glazbeni utjecaji su došli sa različitih strana, posebice od britanskih folk bandova iz 60-tih; Pentagle-a, Fairport Convention-a, slušanja renesansne glazbe ili pak afiniteta prema crkvenoj glazbi. Međutim, zanimljivo je primjetiti da crkvene harmonije na njihovim snimkama imaju samo ulogu metafore ili ako hoćete, čisto glazbene reference, koja nema nikakve veze sa organiziranom crkvom niti bilo kakvim drugim asocijacijama osim čiste glazbe. Kako kaže Pecknold u svom intervju za magazin “Mojo” (broj 189) odgovarajući na pitanje o njegovom odnosu prema spiritualnositi; njegov naglasak je uvijek na pitanje, zašto? Nikad ne na konačno, zato! On kao i Brougel Stariji, ne želi objašnjavati svijet oko sebe, nego ga samo prikazati onakvim kakav on je, ili onakvim kakvim mu se on čini u određenom trenutku. Ostavljajući nama da mi sami prosudimo ili jednostavno da od svega toga konstruiramo nešto subjektivno svoje. Ovakav pristup ga definitivno odvaja od većine gore spomenutih autora/glazbenika, koji su u svojim pjesmama prilično sigurni u svoje mjesto na ovom i na onom svijetu.

Na njihovom drugom albumu “Helpless blues”(2011.) Fleet foxes nastavljaju experimentirati sa glazbenom dinamikom i višeglasnim pjevanjem koje je u kombinaciji sa Pecknold-ovim, ovaj put, puno osobnijim tekstovima urodilo još jednim remek djelom i definitivno potvrdilo da se budućnost suvremene americane nalazi u dobrim rukama. Ili kako Pecknold kaže u jednoj od svojih pjesama:

”Ne znam što će to biti, javit ću ti uskoro jednog dana ,vidjet ćeš

I što reći za kraj osim da je ovo samo vrh ledenog brijega, čija puna veličina je skrivena ispod površine mora i za koju sa razlogom sumnjam da je masivna, gotovo beskonačna. Na kraju vrata su tek odškrinuta, a iza njih spava cijeli jedan novi svijet. Svijet koji čeka da bude odkriven.

Tekst: Joc  (Prosinac 2012)





Home | Vijesti | Povijest | slike | mp3 | info & kontakt | linkovi | Neokretenisticki blog | FORUM | NG rock
CONTACT:
ng AT ngnewave DOT info


ADMIN:
log in



Ovom websiteu je od strane Globalnoga .
novovalnog sustava dodijeljen status ultradokumenta od intergalaktičke vrijednosti.
Čekamo da isto učine NSveučilišnaB i novogradiški Dom kulture.