NG NeWave
Iz kuta naših dragih prijatelja: Jocov pogled...
..na godine novovalne

Sjećanja.... ..na kasne 70-te  i 80-te

Zvuči nevjerojatno, ali Nova Gradiška je subotom navečer, tih kasnih 70-tih godina, bila gotovo magično privlačna. Točnije bila je magična za nas sedamnaestogodišnjake, koji smo osjetili da se nešto mijenja i promjena je neodoljivo mirisala na dobro. Gotovo preko noći naš provincijski gradić, sa svojim sumornim kafićima, kavanom i dosadnom muzikom, počeo je odjednom disati novim plućima. Novi zvuk je polako ulazio na mala vrata - preko radija, studentskih novina ili živom riječi očevidaca (zagrebačkih studenata), koji su kao misionari donosili sa sobom vijesti o dolasku ne jednog Mesije, nego cijelog čopora njih.

Pričalo se da oni propovjedaju svoju Riječ bjesomučno brzim rifovima na svojim telekasterima i rikenbejkerma, tjerajući ljude na suludi ples do smrti. Neki su opet tvrdili da je cilj te nove hereze srušiti postojeći sistem i zavesti anarhiju. Navodno tim novim barbarima ništa nije bilo sveto. U Zagrebu su viđeni da hodaju u poderanim Levisicama i kožnim jaknama i maltretiraju umirovljenike na Zrinjevcu. Neki od njih se pak nisu ustručavali da sa ceste pokupe i pojedu ostatke odbačene mortadele i pokvarene Gavrilović paštete. Međutim unatoč svih tih priča, neki od naših zavedenih studenata donijeli su iz Zagreba i Trsta prve LP -ie sa zvučnim zapisom te nove hereze, koje su se u početku kradom posuđivale i slušale, jer je u to vrijeme autoritet rock ‘n roll Panteona bio nebeski nedodirljiv. Rock ‘n’ roll Bogovi  i njihovi zakoni  su se morali poštivati i svi oni koji nisu sljedili put jednog Clapton-a  ili Jimmy Page-a nisu imali što tražiti pod kapom nebeskom.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Kroz muzičke medije je odjekivao rat riječi, danas gotovo nezamisliv. U našim ludim glavama Svijet je bio podijeljen na stare rock dogmatičare, glupave disco šminkere i nas punkere-novovalce, spasitelje iskonskog duha rock ‘n’ rolla. Obrana muzičkog identiteta je bilo pitanje života i smrti.  Tih prvih revolucionarnih godina samo su se oni najhrabriji usudili ponosno prošetati gradom sa tim novim LP-ima pod rukom, otvoreno pokazujući svoju novu pripadnost, iako još uvijek vizuelno potpuno ne preobraženi. Ponekad su takvim potezom, ti hrabri novogradiški klinci  reskirali izopćenje iz krugova prijatelja, podsmjeh, a ponekad bogami i batine.

Oni kreativniji su se uhvatili gitara i počeli uvježbavati prve gitarske riff-ove u svojim podrumima i šupama, spremajući se za velike stvari kad za to dođe pravi trenutak. I onda polako, jedna po jedna, kao kiša nakon par dana teške naoblake, počele su pristizati grupe tih novih bezbožnika, donoseći sa sobom klice bolesti koju nitko više nije mogao zaustaviti. Narod je bio šokiran i zbunjen, a ja i moji prijatelji postali njenim prvim žrtvama. Međutim nisu svi bili te sreće. Trebalo je naime, još godinu ili dvije da uspavani grad potpuno apsorbira sve te nevjerovatne dojmovei da gradiščanski DJ-i napokon, pod težinom svjetskih i domaćih medija, jedan po jedan prihvate novu istinu.

Kako legenda kaže, sve je to kulminiralo jedne zimske subotnje večeri, kad je jedan od njih, naš dobri DJ Tomaž, svečano pred cijelim auditorijem Omladinskog kluba objavio, da će se od večeras pa do kraja Svijeta, u našem Omladinskom, svirati samo novi val!

I zaista, novi val je te večeri, početkom 80-tih postao službenom rock ‘n’ roll religijom, a scena Omladinskog kluba (skupa sa njenom mlađom sestricom Ljetnom Pozornicom) naš CBGB i Marquee club.

 

Duh rock ‘n’ roll-a je bio spašen, a svijet nikada prije, a čini mi se ni poslije, nije izgledao tako svježe i uzbudljivo. Narednih deset godina to je bila naša scena u kojoj smo se osjećali kao kod kuće. Gledajući danas požutjelu fotografiju  na kojoj se vidi unutrašnjost Omladinskog iz tog vremena nemogu se načuditi dojmu koji kod mene stvara slika tog neuglednog prostora. Nekako sjećanje na taj prostor i njegova realnost ne idu zajedno. Još jedan dokaz da za velike i važne stvari u životu ne treba skupi dekor i velika pozornica. Na koncu ni čuveni CBGB nije izgledao ništa bolje. Za mene, a vjerujem i druge koji su tih godina posjećivali Omladinski, 80-te su bile pravo duhovno oslobođenje. Ono što je muzički bilo započeto par godina prije sada je sijalo punim sjajem. Rock muzika je bila ponovo puna ritma, što se nije desilo, vjerovatno još od vremena T. Rex-a. Omladinski klub tih je godina bio sinonim za maratonski ples duboko u noć. A muzika? Muzika je bila fenomenalna: Talking Heads, the B-52s, the Smiths, Gang of Four, R.E.M., the Specials i Ramones, the Clash i the Jam .....pa domaći Film, Haustor, Idoli, U Škripcu, Šarlo, Franz, Orgazam,  Partibrejkersi i Azra .... i  lista bi mogla ići u beskonačnost.  

Od mnogobrojnih koncerata održanih narednih deset godina u Novoj Gradiški i njenoj okolici, nažalost tek manji dio je ostao zabilježen u sivoj kori mog velikog mozga. Sve ostalo, kako kaže Mirko Ilić u Mirkovićevoj knjizi “Sretno dijete”, pretopilo se u jedan dugački dan i jednu jako dugačku noć.

Ljetna, 1987., preuzeto s fb grupe, na jednom od gramofona zasigurno je "I Want You", Cabaret Voltairea  :)

Od onoga što je ostalo svakako je concert “Haustora” na ljetnoj terasi kavane “Korzo”. Kavana “Korzo” je u to vrijeme bila pretvorena u disco klub, sa prostorom za ples u sredini, stolovima i neizbježnim šankom. Disco su vodili DJ Lobo (legenda novogradiške scene i čovjek koji je pokazivao naklonost prema novom zvuku) i naravno njegov “mlađi brat” DJ Bakas. Subotom i Nedjeljom prostor kavane je bio pun mladih ljudi svih boja i opredjeljenja. Sudeći po klijenteli i ljudima zaposlenim na tom mjestu, prostor ne baš idealan za koncert novovalne grupe. Naime, u to davno vrijeme gost nije imao nikakvo pravo. Pogotovo ako je izgledao drugačije i uz to bio mlad. Konobar je u svojoj glavi bio zvijezda večeri, nešto kao Clint Eastwood u “Dirty Harry-u” i davao si za pravo da u “svojoj” birtiji dijeli pravdu po vlastitom nahođenju. Nije ni čudo da je taj legendarni lik opjevan u domaćem punk klasiku “Konobar”.

 Slično Omladinskom klubu, kavana “Korzo” je također imala svoju “ljetnu pozornicu”. Jedan od razloga zbog čega su se meni te subotnje večeri činile magičnim je svakako bila njihova nepredvidljivost. Gradom kao da je vladala neka nevidljiva sila koja je njegove stanovnike bacala u najrazličitija kolektivna ludila. Nikad nisi znao kako će subotnji izlazak završiti.  Pojedinih večeri prevagnuo bi naš “slavonski pain”, koji bi stišavao frustracije i pomirivao sve pred sobom. Ture pića su pljuštale sa svih strana i Svijet je izgledao jednostavan i iskonski dobar. Dobrotu si mogao gotovo “mazati na kruh”.

Međutim, raspoloženje je vrlo lako moglo krenuti i drugim pravcem i tad bi umjesto tura pića pljuštale šake i šamari. Te ljetne večeri, kada se “Haustor” konačno probio do male improvizirane pozornice, prostor terase kavane “Korzo” je bio krcat ljudima. Nakon što su se muzičari rasporedili na pozornici (koja je zapravo bila samo četvrtasti, 10 cm visok, podest) prvi red im je gotovo disao u lice. Iza njih zid. Rundek obučen u svoj tradicionalni radnički kombinezon krenuo je čvrsto i sigurno i ubrzo nakon prvih par pjesama izgledalo je kao da su publika i band jedno. I onda u valovima, počelo je guranje, udarci i prvi gradiščanski frajeri, goli do pasa i sa pivama u rukama, našli su svoj put do muzičara. Haustorovci  su kao paralizirani čvrsto držali svoje pozicije i nastavili svirati, dok su ih pijani štemeri grlili i gurali prste u trube i trombone, ozbiljno preteći da se cijeli taj postav sruši kao kula od karata. Agresija se osjećala u zraku i kad je sve počinjalo da nalikuje na ružan san, Rundek je iznenanada, kao pravi kauboj, povukao uzde na svom konju, i smrtno ozbiljan, sa par odabranih riječi, isprašio tu arogantnu ekipu nazad u gužvu.

Ostatak koncerta je prošao bez ozbiljnijih pokušaja da se minira show. Noć je još uvijek bila mlada i ja sam se uputio prema izlazu. Probijajući se kroz plesni podij, krajičkom oka uhvatio sam sjenu nečijeg beživotnog tijela na betonskom podu. Sljedećeg trenutka u kadru se pojavila druga figura i noga u punom zamahu. Pogođena kao gromom glava je odletjela u suprotnom pravcu i beživotno se stropoštala nazad na goli beton. Na drugom kraju, kod šanka, čula se vika i tresak slomljenih stolica. Dokopavši se željeznih vrata kavane “Korzo” postalo mi je jasno da oba ta tijela imaju lica, samo se nisam mogao ili nisam htio sjetiti kome pripadaju.    

Mora da je to bila jedna od onih vjetrovitih ljetnih večeri, kad topli zrak struji visoko kroz stoljetne krošnje gradskih kestenova i kad njegova pjesma unosi nemir u ljudska srca. Vrijeme kad mladi čovjek ponekad osjeti želju da skine sav teret sa sebe i pobjegne negdje daleko, gdje je sve dozvoljeno i gdje može biti istinski svoj. 

 Neke od tih koncertnih noći su pak bile savršene. Još i danas sam zadržao u sjećanju osjećaj ushićenja, nakon jednog od  Azrinih koncerta u dvorani kina “Slavonija”.

Ta nekad predivna art deco zgrada (danas zapuštena, pretvorena u skladište namještaja) gdje su generacije gradiščana vidjele svoje prve filmove na velikom platnu, često je 70-tih i 80-tih bila mjesto na kojem su, usprkos sjedećih mjesta, održani neki od najboljih rock koncerata u gradu. Johnny i njegova ekipa, tada na vrhuncu svoje karijere, te su večeri  imali publiku na dlanu. Bila je to jedna od onih legendarnih Azrinih svirki, na kojima je Johnny svog Fendera još uvijek uglavnom tretirao kao ritam gitaru i kad su se proljevale litre znoja ne samo na pozornici, nego i u publici. Te večeri smo svi, sa prvim i posljednjim Leinerovim udarcem u bubanj, ostali na nogama.

Photo by Posavec.

Ili noć u cerničkom Domu na koncertu “Prljavog Kazališta” koji su došli promovirati svoj novi album inspiriran ska muzikom, “Crno bijeli svijet”. Nakon frenetičnog dvosatnog nastupa, Houra je obavjestio sve prisutne da band ide nešto pojesti i popiti, i da se vraćaju nazad na pozornicu za sat vremena, da bi nakon pauze Davorin Bogović ponovo natjerao cijelu dvoranu na bjesomučni ples gotovo do zore!  

To be continued ......... (držimo te za riječ :) )

Tekst:

Damir Trupinić - Joc

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

 

RP (Požega)

 

▐ ■▐  ¨█▄▀▌ 

nE٧٧ wλ▼≡

link slike ng





Home | Vijesti | Povijest | slike | mp3 | info & kontakt | linkovi | Neokretenisticki blog | FORUM | NG rock
CONTACT:
ng AT ngnewave DOT info


ADMIN:
log in



Ovom websiteu je od strane Globalnoga .
novovalnog sustava dodijeljen status ultradokumenta od intergalaktičke vrijednosti.
Čekamo da isto učine NSveučilišnaB i novogradiški Dom kulture.